Dr. sc. Artur Rafaelovič Bagdasarov: Tko ne cijeni jezik prošlosti gubi i sadašnji!

pet, 11/02/2011 - 08:50
Razgovarali smo s kroatistom, sociolingvistom iz Rusije, dr. sc. Arturom Bagdasarovom, dobitnikom Inine 16. nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009. godinu. Stoga se prvi upit nameće samo po sebi... Artur Rafaelovič Bagdasarov Dr. sc. Artur Rafaelovič Bagdasarov Bavite se sociolingvistikom, možete li nam kratko reći o odnosu jezika i društva u kontekstu izučavanja srpsko-hrvatske etnojezične konfliktologije? Jezik je zrcalo društva. Ono što se događalo s jezikom zapravo je odraz stanja u drugim društvenim područjima. Primjerice, unutardržavna dezintegracija, raspad Jugoslavije i stvaranje novih država na postjugoslavenskom prostoru nije se moglo ne odraziti na jezičnu situaciju, divergentni razvoj i funkcioniranje jezika Hrvata, Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Crnogoraca. Traženje uzajamno prihvatljivih rješenja za reguliranje etnojezičnih nesuglasja, za standardizaciju i kodifikaciju književnoga jezika navedenih naroda potpisivanjem Novosadskoga (1954.) i Zagrebačkoga (1986.) dogovora nije dovelo strane do zajedničkoga jezičnoga usuglašavanja. Književni jezici (hrvatski i srpski) u novonastaloj sociolingvističkoj situaciji u Hrvatskoj i Srbiji stekli su vlastiti pravni status i počeli se razvijati neovisno i samostalno. Dr. Stipe Šuvar u jednom je svojem izlaganju na sjednici Komisije CK SKJ za idejno-politička pitanja međunacionalnih odnosa održanoj 14. svibnja 1987. god. proglasio: "Jezični nacionalizam i separatizam nikada neće moći hrvatskosrpski podijeliti na četiri jezika" (Nedeljna Borba, 23. – 24. maj, 1987., str. 12.). Pogledajte Ustave sadanjih država, svaka od njih ima svoj službeni jezik. Povijest je sve stavila na pravo mjesto. Ovdje treba već odavno staviti i točku s hrvatske strane i tačku sa srpske te ići dalje, a ne uzalud se baviti jugočežnjom. Početkom 90-ih godina 20. st. obranili ste disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika. Što biste mogli sada reći o tzv. bratskom srpsko-hrvatskom jeziku? Braća, ako su zbilja braća, ne ratuju ili ne moraju ratovati. Isto tako i "bratski" jezici trebaju supostojati, što nije bio slučaj u SFRJ osim kratke zanesenosti odvojene skupine tadanjih umnika tijekom potpisivanja Novosadskoga sporazuma. Iako su hrvatski i srpski jezik proizišli iz štokavske osnovice, književni (standardni) jezici nisu istovjetni. Razlike postoje na različitim razinama jezične strukture. Hrvatski književni jezik odlikuje se, kao i drugi svjetski jezici, većom ili manjom obrađenošću, polifunkcionalnošću, stilskim razlikovanjem i težnjom reglementaciji. Svaki narod, i hrvatski, ima nepobitno pravo na naziv svojega jezika, pravo na vlastiti lingvonim i nitko mu ga ne može ničim uskratiti, preinačiti ili uvjetovati. Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati. Cijenim borbu Hrvata da sačuvaju jezik i narječja svojih predaka, svoje domovine te svojih matera. Obitelj Bagdasarov Obitelj Bagdasarov Danas smo suočeni s jakim prodorom anglizama na hrvatsko jezično tlo. Ima li mehanizam njegova zaustavljanja u kontekstu tradicija hrvatskoga purizma? Za hrvatski jezik, ali i druge tzv. jezike malih naroda, karakterističan je masovni unos stranih riječi, uglavnom engleskih. Za Hrvatsku je to navlastito karakteristično od 1990-ih godina. Dok su u 19. st. strane riječi u Hrvatsku dolazile većinom iz europskih jezika, danas su to riječi iz američkoga engleskoga. Jezikoslovci predlažu porabu postojećih riječi ili stvaranje novih hrvatskih istoznačnica, oživljavanje i uvođenje, gdje god je to moguće, starih naziva umjesto postojećih. Počela čistunstva, koje možemo primijetiti, itekako se mogu opravdati potiskivanjem i zatiranjem prava na nacionalni književni jezik od doba Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pa sve do SFRJ. Težnja za čistoćom trajna je značajka hrvatskoga jezika koji je tijekom svoje duge i teške povijesti bio izložen snažnim utjecajima drugih kultura i jezika. Jezično je čistunstvo u hrvatskom jeziku jedan od načina očuvanja i utvrđivanja vlastitoga etnojezičnoga identiteta. Nažalost, u Hrvatskoj su sve brojnije i češće reklame na engleskom jeziku, i to ne samo u turističke svrhe, što je ustvari pomodarstvo. Iz dalekovidničnih zaslona HTV sve se češće čuje strani jezik, a ne hrvatski. Hrvatska djeca, koja još ne znaju čitati podslove (natpise) na slikopisnim vrpcama, prinuđena su zajedno s roditeljima slušati i gledati previše američkih, meksičkih, brazilskih i drugih sapunica na njihovu jeziku. Čudno je da na državnoj dalekovidnici usmeno ne prevode strane filmove na hrvatski, nego daju samo podslove u stranim filmovima. U Rusiji primjerice takva praksa ne postoji, svi se strani filmovi prevode na ruski jezik i nisu potrebni podslovi na ruskom. Smatram da na državnoj televiziji, kada gledamo strane filmove, moramo čuti iznimno materinski jezik koji je propisan Ustavom. Naravno da kada npr. govori na vijestima predstavnik druge zemlje, moramo čuti i njegov i svoj jezik u prijevodu. Jezičnu najezdu ili agresiju engleskoga ne možemo posvema zaustaviti, ali mu možemo i trebamo postaviti međe. Nemam ništa protiv izučavanja bilo kojega stranoga jezika i poznavanja drugih kultura, ali prije treba dobro znati svoj, a zatim tuđi jezik. Mrziti svoje i voljeti tuđe postalo je danas kao neka vrlina, moda. Jezik pak nije moda, nego duša naroda. Ako želiš uništiti neki narod i njegovu dušu, uništi mu jezik! Neke stare hrvatske oživljenice izazivaju podsmijeh u Hrvata. Primjerice kada odvojeni posjetitelji traže u kafićima ili pivnicama vrč piva umjesto krigle. Što biste im mogli odgovoriti i kako gledate na to? Onda i druge domaće riječi mogu izazivati podsmijeh, zar ne? Baš o tom je pisao Stjepko Težak u svojoj knjizi Hrvatski naš svagda(š)nji (Zagreb, 1991., str. 187.): "Sam govorim: maslac, rajčica, vrč, ali u trgovini, gostionici, na tržnici i kod kuće slušam: putar, paradajz, krigla. Štoviše, počeo sam i sam naručivati kriglu piva kad me u gostionicama i bifeima pipničarke ili konobari u nizu navrata nakon narudžbe 'Molim vrč piva' zbunjeno pogledaše i upitaše: 'Čašu?' Ja bih ponovio: 'Vrč.' A oni: 'Flašu?' I tako su me dotukli te sam morao izgovoriti odioznu tuđicu Krügel, tj. 'Kriglu!' (Istini za volju, valja priznati da je i vrč podrijetlom tuđica jer mu je ishodište u latinskom urceus, ali njega smo već odavno prihvatili pa ga smatramo domaćim). Otada samo u boljim restauracijama tražim vrč piva, a u onima skromnijima i opskurnijima zadovoljavam se i s kriglom piva, mimo vlastitog jezičnog uvjerenja". Moguće je da ova priča izaziva podsmijeh, ali tko ne cijeni jezik prošlosti gubi i sadanji! Dokada ćemo voljeti tuđe više nego svoje? Treba se izbaviti od tzv. ideologema prošlosti kada npr. odvojene stare hrvatske riječi ili autorski stil pisanja neopravdano povezujemo s nekom zloćudnom ideologijom. Hrvatski je jezik jedan i jedinstven i ne treba ga svjesno ili nesvjesno cijepati na komade. Opća molitva za Domovinu, a znači i za etnojezičnu i duhovnu baštinu Hrvata mora vas, oprostite, ujedinjivati, a ne razdvajati. A u Evanđelju piše: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 22, 39). U hrvatskoj jezičnoj zajednici zbila se pravopisna podjela - jedni pišu po jednim, a drugi po drugim pravopisnim pravilima. Kako riješiti problem postojanja više pravopisa? Artur Bagdasarov i akademik Brozović Dr. sc. Artur Bagdasarov i akademik Brozović Prihvatit ćemo bilo koje vaše rješenje, samo nam dajte jednu, jedinstvenu inačicu pravopisa, a ne dvije ili tri. Hrvatska pravopisna norma u određenoj je mjeri još nestabilna zbog neusuglašenosti različitih stavova pojedinih subjekata jezične politike. Pravopisi su postali u vas, nažalost, jabukom razdora i u hrvatskoj jezičnoj zajednici i širi u hrvatskom društvu. Za obrazovni sustav potreban vam je samo jedan, a ne nekoliko pravopisa. Koliko mi je poznato, Društvo profesora hrvatskoga jezika već godinama moli i traži od MZOŠ-a i Sabora da donesu odluku o jednom pravopisu koji će se rabiti u obrazovnom sustavu. Mislim da je Hrvatskoj nuždan zakon o jeziku, onakav kakav imaju Francuzi, Mađari, Makedonci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci i dr., zatim ured za hrvatski jezik koji će u ime Vlade Republike Hrvatske raspisati natječaj za izradbu pravopisa i raspisati anketu o rješavanju određenih problema, zatim stručni tim vodećih pravopisaca i na kraju dobar pravopis za opće dobro svima u Hrvatskoj i izvan nje koji se služe hrvatskim jezikom. Po mom subjektivnom sudu, treba također što brže razraditi zorbu (teoriju) hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Bez razradbe zorbe standardnoga jezika teško je znanstveno istraživati, razrađivati pa objavljivati. Nemojte me, molim lijepo, shvaćati kao da nekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samo svoje osobno mišljenje i ništa više.  Tko je kriv za ovakva kolebanja u standarnojezičnoj praksi kada npr. jedni pišu strelica, zadaci, neću, a drugi - strjelica, zadatci, ne ću...? Niječnicu od zanaglasnoga oblika glagola htjeti osobno pišem rastavljeno jer rabim Babić-Finka-Ham-Mogušev pravopis. Zanimljivo je da je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata ZAVNOH na zasjedanju u Topuskom potvrdio Boranićev pravopis u kojem se ne ću, ne ćeš ... pisalo rastavljeno. Taj je Boranićev pravopis i nakon rata ostao na snazi u Hrvatskoj. Rastavljeno je pisanje (susrećemo i kolebanje ne ću/neću) trajalo sve do novosadskoga pravopisa iz 1960. god. kada je ponovno uvedeno sastavljeno pisanje. Evo primjera iz Titova govora u Splitu: "Ne ću ovdje pominjati ..." ili u Drvaru: "Ja o tome ne ću govoriti..." (Predizborni govori maršala Tita, Zagreb, 1950., str. 29., 46.). Na svojoj je 7. sjednici od 15. prosinca 2005. god. Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika prihvatilo temeljito raspravljen većinski zaključak kojim preporuča pravopisno rješenje po kojem se u zanijekanom prezentu glagola htjeti niječnica piše rastavljeno od glagolskih oblika. Ima li kakva učinka od te preporuke Vijeća za normu ako većina priopćila (medija), pa i odvojeni članovi Vijeća, ne priznaju tu odluku i pišu te niječnice sastavljeno? Sve to još jednom govori u korist jednoga pravopisa i drugih normativnih priručnika. Inače ćemo i dalje imati pravopisni i drugi jezični nered, kada jedni pišu po jednim, a drugi po drugim pravopisnim pravilima. Primjerice, sada jedni pišu ne ću, a drugi – neću, jedni pogrješka, a drugi – pogreška, podatci – podaci, sudci – suci, otca – oca, Europska unija – Europska Unija, Ivana Brlić-Mažuranić – Ivana Brlić Mažuranić, 13. ožujka – 13. ožujak itd. Ima, nažalost, i onih koji u svojem pismu rabe krivopisni nadomjestak (surogat), tj. mješavinu hrvatskih i srpskih pravopisnih počela. Tomu treba dodati da u mnogim tzv. zemljama jezične demokracije i sada još vlada nepismenost. U čem je razlog i tko je kriv? S jedne strane, neusklađenost i nedosljednost djelovanja subjekata jezične politike u odvojenim pitanjima jezikoslovnoga normiranja (lingvističke kodifikacije). Tijekom npr. razradbe normativnih priručnika treba uskladiti stajališta i pronaći sporazum (konsenzus) između pojedinih subjekata jezične politike. S druge strane, vjerojatno je sustav obrazovanja u školama gdje su smanjene satnice hrvatskoga jezika, međumrežje, TV, SMS, djeca s roditeljima koji sve manje čitaju. Ljudi su postali prečesto površni i netemeljiti. Događa se da i tekstove državnih ustanova treba lektorirati.  Prošle godine Ministarstvo kulture financijski je poduprlo knjigu Snježane Kordić "Jezik i nacionalizam". Pisali ste o njoj u Panorami i Hrvatskom slovu, a taj tekst je pretiskan, koliko znam, na portalima Hrvatskoga kulturnoga vijeća i Hrvatskoga fokusa. Što sada mislite o knjizi i zašto je to bilo nedopustivo od strane Ministarstva kulture? Što se tiče Snježane Kordić i njene knjige, previše je već riječi u javnosti potrošeno na nju, a posljedica je povoljna za nju i izdavača: čitatelji sve više čitaju njezinu knjigu, a nakladnik je zadovoljan prodajom te knjige. Ne ću se čuditi ako izdavač priprema drugo izdanje knjige. Vidi se da ona dobiva veću potporu baš u Zagrebu sa strane jugonostalgičara, a ne u Beogradu. Malo tko je svratio pozornost da naslov knjige Jezik i nacionalizam sliči članku Franje Butorca na dvije stranice "Komunista" od 5. srpnja 1985. god. pod nazivom Nacionalizam i jezik. Iste stare priče za malu djecu o tzv. hrvatskom jezičnom nacionalizmu. U članku "Divkovićevo stoljeće i kasnije hrvatske dileme" bosanskohrvatski povjesničar, akademik Srećko M. Džaja piše: "Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa nova arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između kroatizma i serbokroatizma, hrvatstva i jugoslavenstva. Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podršku među onim međunarodnim slavistima koji iz navike ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na serbokroatističkim pozicijama" (Posebni prilog mjesečnika Svjetlo riječi, Sarajevo, siječanj 2011., str. 10.). Zagana (problem) nije u knjizi S. K., a u djelomičnoj razdvojenosti hrvatske jezične zajednice, već je u tom što je Ministarstvo kulture RH financijski poduprlo knjigu u kojoj se negira hrvatski jezik. Knjiga ne doprinosi miru u hrvatskom društvu, nego još više sije razdor. Zamislite samo, potpora knjizi o nepostojanju hrvatskoga jezika! Ministarstvo kulture središnje je tijelo državne uprave, a ne privatna nakladna kuća ili priopćila. Podrijetlom ste Armenac, rođeni ste u Azerbajdžanu, a živite i radite u Rusiji, u Moskvi. Možete li nam nešto reći o Armenskoj crkvi i o jeziku o kojima mi malo znamo? Ečmiadzin, sjedište katolikosa svih Armenaca Karekina II. Ečmiadzin, sjedište katolikosa svih Armenaca Karekina II. Kršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostola Jude Tadeja i Bartolomeja, a službenom vjerom postalo je početkom 4. st. zahvaljujući sv. Grguru Prosvjetitelju. Armenija je prva kršćanska država u svijetu. Godine 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Tridat i iste godine proglasio kršćanstvo državnom religijom. U to se doba Armenija prostirala istočno od Eufrata prema planini Ararat. Od 384. god. Armenska je apostolska crkva neovisna, ima svoju vlastitu kulturu, jezik i pismo koji je sačinio oko 406. god. svećenik Mesrop Maštoc. Njegovo je pismo imalo 36 znakova, a nakon 12. st. dodana su još dva slova, tako da današnje armensko pismo ima 38 znakova od kojih su mnogi sačuvali prvotni izgled. Nekada su, prije preuzimanja sustava arapskih brojki, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost od 1 do 999, kao i slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuje. Euharistijski kruh u Armenskoj crkvi je beskvasan, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji. U kaležu za euharistijsku žrtvu rabe cijelo vino bez miješanja s vodom. Crkvena godina počinje od 1. prosinca. Armensko slovo Armensko slovo Prošle godine u izdanju nakladnika Maveda d.o.o. i suizdavača Hrvatskoga filološkoga društva iz Rijeke objavljena Vam je knjiga "Hrvatski književni jezik i njegova norma". Čim se odlikuje od drugih vaših knjiga i koje radove od Vas možemo očekivati u skorije vrijeme? Hrvatski književni jezik i njegova norma Hrvatski književni jezik i njegova norma O osebujnosti moje knjige Hrvatski književni jezik i njegova norma koju je objavilo 2010. god. riječko izdavačko poduzeće Maveda bolje je pitati one koji su je pročitali. Mogu samo reći da se sastoji od dvaju dijelova. U prvom dijelu opisujem i raščlanjujem razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, suvremenu hrvatsku normu, zagane srpsko-hrvatske jezične konfliktologije. U drugom dijelu sabrana je većina manjih ili većih članaka koje sam objavio u hrvatskim znanstvenim časopisima i u tjedniku Hrvatsko slovo. Završio sam dopunjeno i prerađeno izdanje Hrvatsko-ruskoga rječnika koji sada ima približno 35.000 natuknica, a u suradnji s profesoricom Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu Marinom Čubrić napisao sam udžbenik Hrvatski za strance namijenjen Rusima. Sve je dobro, samo izdavača ne mogu naći ni u Hrvatskoj ni u Rusiji. Od većine nakladnika primili smo šutnju kao odgovor ili čak i nerazumijevanje. Izgleda da su naše ponude i zamolbe hrvatskim izdavačima i kulturnim ustanovama samo glas vapijućega u pustinji. Dr.sc.Artur Bagdasarov i Nenad Piskač Dr. sc. Artur Bagdasarov i Nenad Piskač Nenad Piskač Izvor: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća